Subjektivne doživljaje, naravno, uvažavam- u svoj njihovoj različitosti. Uostalom, subjektivni doživljaj podložan je utjecajima, iskustvu, osjećajima...

Ono što ne razumijem, jest- kako ga netko može ne doživjeti, ne osjećati, bez obzira na prirodu osjećaja? Susrela sam ljude koji ga ne vole, i, koliko god mi za to trebao nadljudski napor, nastojim prihvatiti. Pod uvjetom da su ga upoznali, naravno. Ali, ravnodušnost... Ne razumijem, i ne želim prihvatiti.

Zarobljena osjećajima, ne razumijem što znači da Sarajevo nazaduje. Ili da nema dušu. Zar itko, putujući u Sarajevo, očekuje europsku metropolu? Zar bi ijedna europska metropola mogla postojati, da mu imalo nalikuje, ili da je doživjela njegovu sudbinu? Zar bi ono moglo pružati velikodušnu toplinu i dobrodošlicu, da nalikuje europskoj metropoli? Zar turisti, stranci, gosti, dolaze iz toliko savršenih svjetova, da s nevjericom gledaju slike bliske nam stvarnosti? Zar je moguće gradu koji čuva toliko različitih kultura i tradicija, u kojem se one osjećaju na svakom koraku, razviti se u gospodarski naprednu europsku metropolu? Je li spreman prinijeti toliku žrtvu? Osjeća(mo) li, uopće, potrebu?  Zar je moguće pritom ne izgubiti dušu? Zar je moguće da će itko, tko ga je upoznao, reći da Sarajevo nema dušu, pa makar mu se ona ne sviđala, makar ne bila ista kakvu pamti, ili želi pamtiti...

Nisam sigurna jesu li moja pitanja sasvim subjektivna...

Kad me dotaknu, subjektivne doživljaje itekako uvažavam. Jer postoje. Jer i ja poznajem nekoliko gradova koje (bezuspješno) želim i pokušavam doživjeti.

A moj posljednji doživljaj Sarajeva nimalo se ne razlikuje od prvog. Od ljubavi na prvi pogled. Od donekle nesretne ljubavi, osjećaja koji su posljednjih mjeseci tek malo utihnuli, da bi se sada, i uvijek samo većim žarom, ponovo rasplamsali. Od osjećaja potpune sreće i nesvjesnosti bilo koje potrebe i boli kad sam u njemu, osjećaja boli i nepomirljivosti s realnom činjenicom da ga moram napustiti, razočaranja zbog nepravednosti sudbine, kao onda kad su mi obećali da će postati moja budućnost, približavali me njemu mjesecima, a zatim mi ravnodušno oduzeli svaku nadu...

Ponekad se pitam jesam li zapravo sretna što me najveća, beskrajna i vječna ljubav nikad ne može ostaviti, zamrziti, prezreti, prevariti... Pa se sjetim da će u mom životu igrati tek ulogu ljubavnika, da mi to- sasvim uobičajeno- neće biti dovoljno, da ću provesti život frustrirana, pokušavajući barem donekle doživjeti grad koji ću nazivati domom.

Sjedim u katedrali, razmišljajući koliko bih voljela sjediti tu svake nedjelje. Trudim se razmišljati o Njemu i Njegovoj volji, a sve što doživljavam je sasvim bespotreban osjećaj da sam među 'svojima'. Pa izlazim, i bacam posljednji pogled na Štrosmajerovu, i krećem Ferhadijom prema Titovoj, prema Marin Dvoru, i dalje... Naizgled se nemajući od koga oprostiti, bolnim se pokretima smještam u svoje sjedalo...