Jedan od onih dana koje ništa ne može pokvariti… Kad konačno možeš dotaknuti slobodu za kojom čezneš, i iščekivati je sa sigurnošću, bez trunka žaljenja. Kad sve što gubiš jednostavno prestaje postojati, a ono što dobivaš sjajnije je nego ikad. Kad se Sarajevo vrati (U., thx :). Kad si dopuštaš sitne neodgovornosti, jer će proći bez posljedica. I odjednom možeš sve reći… Jer više ne vodiš bitke, samo (se) opraštaš…

Odjednom ti… Potisnula sam te, kako bi moja sreća bila potpuna. I moj je osmjeh iskren, dok ti govorim da te ostavljam. Da, tebe, jer nemam koga, ni što drugo. Trebao si se i ti (na)smijati. Zašto se nisi smijao? Zašto si pitao zašto? Zašto me odgovaraš, i oduzimaš mi posljednje ostatke ponosa? Zašto glumiš da ne vidiš? Zašto (mi) dolaziš, tamo gdje dosad nikad nisi bio, dok sudbinski svira baš naša stvar?

Prekasno je za znakove, iako mi ih jasno tumačiš… Možda i za riječi, i (nove) početke. Trebao bi mi ponuditi puno više, da ostanem. Pravo bogatstvo, koje nemaš. Za koje nemamo hrabrosti…

Ja sam hrabra. I, kad me stjeraju uz zid, često progovorim. Koliko ćeš me daleko stjerati? Koliko ćeš me (za)boljeti? Večeras, dok se sretan dan gasi, hrabrija sam nego ikad. I dobro je da te nema, iako se čini da mi misli ruše ovih nekoliko zidova koji nas dijele. Premalo ih je…

Hoćeš li me i sutra čekati? Hoću li doći? Hoću li progovoriti? Još jednom nemam što izgubiti.

Idemo do dna…