Yupi, upravo dobih poziv za vikend u gradu kojeg volim. Ni ustajanje ranom zorom ne može trenutno pokvariti moju djetinjastu radost. S podočnjacima, ili bez, u tom se gradu uvijek (jednako) dobro osjećam.

Za njega me vežu uspomene na bezbrižne dane djetinjstva; na obiteljske prijatelje, obiteljske izlete, obiteljske shoppinge. Podsjeća me na drage prošle dane. Podsjeća me i na Sarajevo. Ipak, svojom dušom mu ne može biti dalje.

Mostar je sve ono što Sarajevo nije. Iako je ime dobio po mostovima, koji spajaju, Mostar je grad razdvojenosti. Podijeljenost života i (dvaju) svjetova njegovih stanovnika osjeća se na svakom koraku, napravljenom na uvijek živom pločniku Avenije, ili na popločanim stazama...druge strane.

Koliko je samo stanovnika 'naše strane' tog grada mostova, koji nikad nisu vidjeli 'novi' Stari most? Koji nikad neće prijeći ni preko ostalih mostova svog mostovima povezanog grada?

Mostar nije grad u kojem se stanovnici njegovih 'dviju strana' mrze, oni se ignoriraju. Potiskuju svjesnost o blizini, prisutnosti, i uopće o postojanju 'onih drugih'. O postojanju mostova. Oni koji su ih ipak (nerado) svjesni, ruše ih, svaki dan. A onda se međusobno dobacuju starom, otrcanom igračkom odgovornosti i krivnje.

Tko je srušio most? Mi. Svi mi, koji se nađemo u tom gradu, kojem uzvraćamo široki prijateljski osmjeh, a nikad ne prijeđemo na 'drugu stranu'. Koji mu se smiješimo samo jednom stranom svog lica, gledamo ga samo jednim okom, vidimo ga podijeljenog na strane. Koji volimo samo jednu stranu. Koji volimo Neretvu zbog njene čudesne, raskošne ljepote, ali ju i mrzimo, jer nas, i kad srušimo sve mostove, i dalje spaja.