Ovih je dana nemilosrdna, čak okrutna, pomalo zla. Sebična, obijesna, hladna. Ovih joj dana nije sasvim dobro.

Zapravo, prilično joj je teško. Taj teret, koji je ponijela, ovaj je put pretežak. Zar na prošlom nije ništa naučila? Da ga ne mora baš ona podignuti s puta i odnijeti gdje mu je mjesto? Nije kriva što ga je baš ona prva ugledala. Ponovno. A ne može tek proći, ne osvrćući se...

Nikad nije vjerovala u tuđu pomoć. Nitko drugom ne pomaže, osim ako nešto očekuje zauzvrat. Nitko osim nje. Nije to pesimizam, ni prepotencija, tek njeno (bogato?) iskustvo. Samo se na njega može osloniti. Ono će joj pomoći, i ovaj put. I riješit će to, sama.

Upoznala je toliko novih ljudi, od prošlog puta. Neke bolje, neke lošije. Neki su joj se (jako) svidjeli. Neke je cijenila.

Da ipak pruži ruku, zamoli za pomoć? Teret je jednako težak, ali ona je sada nešto slabija... Možda nije baš pametna, sposobna i iskusna, koliko misli? Dovoljno dobra? Ili tek dovoljno objektivna da procijeni stvarnu težinu tereta? Nema što izgubiti...

Dobila je. Koliko, nije još sigurna. Znat će kad zbaci i posljednje ostatke bremena sa svojih leđa. Ponijet će u životu toliko svojih, i zato ih mora dočekati (dovoljno) jaka. Pravit će se da ne vidi, da je prekasno vidjela, tek će pogledom drugima ukazati na njega...

Nije joj lako glumiti da ne vidi, ne čuje, ne osjeća... Selektirati osjećaje nikad nije znala. Jedini je način da ih isključi sve, barem neko vrijeme (što kraće, nada se).

Zapravo, već je to napravila, isključila se. Odavno je shvatila koliko je neke osjećaje teže zaboraviti nego druge zapamtiti. Ali, obećala je sebi da će se truditi, da će uspjeti. Pod svaku cijenu. Ovaj put, cilj zaista opravdava sredstvo, i nitko ju ne može uvjeriti u suprotno.

Dakle, prestala je misliti, osjećati, birati smjer u kojem ide. Prisvaja tuđe rečenice, izgovara male laži, pretjerano reagira, preglasno se smije, okrutno osuđuje ljudsku nepromišljenost, sebično štedi suosjećanje, prezirno potiskuje sažaljenje... Ne misli na druge, bježi u (njoj) nepoznatom smjeru, otkriva mjesta gdje još nije bila, gdje je potpuno sama, gdje joj nitko nije potreban, gdje nikoga ne želi, gdje se ne mora opravdavati i ispričavati, gdje ne mora slušati opravdanja i isprike. (Vratit će se tek kad bude sigurna da je spremna, snažna. Ipak nije stvorena da tamo bude vječno.)

Ovaj put misli samo na sebe. Ako i drugi to čine, ovaj put će uspjeti bez nje. Mora biti potpuno slobodna, ne sjećati se, ne imati što zaboraviti, što preboljeti, što oprostiti. Da bi jednog dana ponijela teret koji joj uistinu pripada. Da bi (tek) tada dokazala koliko je jača, i bolja...