Ne bojim se stajati u mraku pod nepoznatim prozorima. Na svijetlo ionako ne mogu; dopustiti da me vide… Ovakvu. Pa neka me nitko ne poznaje, ohrabri se poneki znatiželjan pogled. Začuđen. A i nemam želje nekud krenuti… Doma nemam.

Je li dom tamo gdje je mir? Jer nigdje nisam mirnija, no u zabačenim ulicama kojima me nitko ne želi slijediti. Pjesma iz suprotnog smjera odjekuje… A suze pretihe da bi vapaja tuge prepunu prazninu uspjele nadglasati.

Sebično, zovem da joj kažem… Da (ih) čuje. Da možda nije vrijedno. Da to sama kaže. Podsvjesno; preklinjem. Dosad je to bila ispravna rečenica…

I trudi se ona, al' ne može. Trudi se… I uspijeva. A ja ne odustajem, uspijevajući izbjeći pogrešne rečenice. Nedopustive spoznaje; sebe, vjerojatno, ponajviše. Tebi se ne može pomoći, čujem. Kaže… Ona.

Je li i to bezuvjetna ljubav? Ili baš to? Možda me (ipak) ne voli? Zar ću, u ovim godinama, zaželjeti ono što zaželjeh… Već se sramim.

Al' drugih želja nemam.