Jučer je moje srce (očito) bilo preuzburkano da bi jasno pokazalo svoje plemenite strane, i manje lijepe tajne, na samom dnu. Danas mi je moja Mala ljubav rekla da me voli. Kako ne vjeruje u snove, ne vjeruje ni u ljubav iz snova, te je olako poistovjećuje s različitim osjećajima koje, u stvarnosti, povezujemo s ljubavlju. Kako ne vjeruje u sudbinu, ne zna ni da moja postoji.

Moja je Sudbina daleko, puno dalje od moje Male ljubavi. On rijetko dolazi u (svoj) voljeni grad, jer puno radi, i stoga je jako uspješan. Ponekad odluči da će se zauvijek vratiti svom gradu kojeg je, kao dijete, ostavio u patnji, ali uvijek se vrati dalekom gradu u kojem je, potpuno zasluženo, dobio svoje udobno mjesto pod suncem. Moja Sudbina putuje po Bijelom svijetu, sa i bez Male ljubavi, ali rijetko ljubi prekrasne bijelosvjetske žene. Plamen ljubavi moje Sudbine rasplamsava se donekle nesigurno, polako, iz prijateljstva. Ponekad mi se čini da moja Sudbina vjeruje samo u prijateljstvo.

Kako znam toliko o njoj, kad mi je tako daleko? Ispričao mi je, u kratkim trenutcima svoje naivnosti, u pričama za laku noć, njegov (najbolji?) prijatelj, moja Mala ljubav.

Moja mi Sudbina već dugo nije ništa pričala, otkako je shvatila da nećemo postati prijatelji. Ni u jednom trenutku nije naslutio tko sam, ni tko želim biti. Tko i što bih sve mogla biti, (samo) zbog njega. Nije prepoznao djevojčicu. Ne vjeruje da postoje djevojčice (koje su zadovoljne pričama za laku noć). Dosad je uglavnom susretao prekrasne i manje prekrasne bijelosvjetske žene, i one koje su to željele postati. Ne želi biti njihov put za ostvarivanje nečasnog cilja.

Moja Sudbina vjerojatno misli da je Mala ljubav moj izabrani put u Bijeli svijet. A ja, u paničnom strahu od onog što će mi njegov pogled tada reći, priželjkujem trenutak kad će se naši putevi (ponovno) sresti, i odvesti nas u sudbinu...