Jučer me nije bilo ovdje, da bih se noćas ispraznila na drugom mjestu. Da bih se ispucala na mojoj Maloj ljubavi (u Beču, koja neće prerasti u veću :).

Zaslužio je svaki šamar mojim podrugljivim riječima, koji je ostavio otiske mojih prstiju na njegovom egu. A danas se ipak kajem. Jer ja nisam ta, koja se želi smijati njegovom neshvaćanju mojih (njemu) neshvatljivih snova. Jer nitko ne voli kad mu se smiju. Pogotovo ne on. Jer znam da će jednom, kad mu se nesvjesno nasmijem malo glasnije, otići. Jedini Sarajlija koji je ušao u moj život, iz njega će jednom, tiho, i trudeći se da to bude neprimjetno, izaći. I zauvijek odnijeti moju Sudbinu. (Ne ponosim se time što je se, koristeći posljednje mrvice njegove naivnosti, pokušavam domoći, spretno i diskretno. Ali to što ne vidim drugi način da ostvarim svoj san, jest stoga što on uistinu ne postoji.)

Nije (ni) moja Mala ljubav nevinašce. Ne obazire se na moju maštu, i prezirno ju zove naivnošću. Jer, davno je on odsanjao svoje djetinje snove. Jer je ovo dijete vodilo krvave borbe, do kraja, da bih ja danas sanjala o (njegovom) voljenom gradu, da bi on danas osvajao druge svjetove. Jer je presnažan da dopusti snovima da ga oslabe, da ga učine ranjivim, kakav je bio kad je prvi put shvatio da ga neki prijatelji iz razreda ne vole, jer 'nosi drugačije ime'.

Obožavam njegovu snagu. Imponira mi što je imao prekrasne bijelosvjetske žene, i što je, među njima, zavolio jednu djevojčicu, koja voli priče za laku noć. Ponosim se time što me upravo taj snažni muškarac povremeno pokorava svojim snažnim tijelom, kao ja njega svojim snovima, svaki dan. Snovima, u kojima ljubim njegovu sjenu, moju Sudbinu, ni približno snažnu poput njega, ali koja sanja meni poznate snove, iako me u njima (još?) ne prepoznaje.

Nikad nisam zamijenila moju Malu ljubav s mojom Sudbinom. Previše smo puta, za laku noć, moja Mala ljubav i ja, slušali i pričali priče o različitim svjetovima, različitim bogovima, o velikim svjetskim metropolama i malim voljenim gradovima, raskošnim životima i raskošnim snovima, o seksu iz snova i ljubavi iz snova, o drugačijim shvaćanjima i imenima ljubavi, o drugačijim snovima o savršenom životu, i savršenoj ljubavi.

Znam da će moja Mala ljubav i danas reći da će uvijek biti tu. A ja znam da neće. Da će se jednom pojaviti i ona, koju strpljivo čeka, i da će biti u svemu bolja od mene, baš poput njega. Vjeruje li mi on uistinu da ne želim biti najbolja, da ga samo želim (dobro) poznavati, do kraja života, jer je on najbolji? Hoće li mi ona to vjerovati? Da ja imam drugu Sudbinu, njegovu sjenu...

Kad on jednom ode, nezaustavljivo ću plakati. Jer ću izgubiti svoju Malu ljubav, i svoju Sudbinu. I svaka će moja suza ovdje kapnuti, svaki dan. A ja ću ipak biti ponosna, jer ovdje plaču i bolji od mene, jer i bolji gube svoje sudbine...