Neuobičajeno je tiho za to doba dana, za taj dan… I priznajem si kako čak i ne postoji previše mjesta na kojima bih radije bila, osjećajući laganu tjeskobu i strah da će tišina odjednom nestati. Zato se i ne trudim da mi lažni osmjeh, upućen onom koji ju okrutno prekida, bude uvjerljiv.

A njemu je čak i neugodno što mi se upliće u plovidbu (ne)poznatim morima. Rijekama… Pa nas tek slučajnost ipak povezuje na sat-dva, tijekom kojih nam postaje sve jasnije da jedno drugom pašemo više od samoće.

Iznenađenje u njegovim očima nimalo me ne vrijeđa. Ni sama nisam mogla naslutiti da će netko tko me uopće ne poznaje nadopunjavati (sve) moje rečenice. Niti da će moje rečenice biti njegove. Zato mu i povjeravam tajnu o njemu, i odavno mi nije bilo bliže… A on mi se ne pokušava približiti; hrabar je tek toliko da mi kaže kako je preda mnom vrijeme koje me (još) može odvesti tamo gdje bih željela ostati.

Čujem se kako mu govorim da… Podsjeća me na nekog. Samo, bolji si od njega- riječi su koje ne mogu izgovoriti. I baš zato, ne bih se mogla zaljubiti u tebe, sve kad bi to i želio.

Hvala ti što smo me zajedno (ponovno) pronašli… I što nada koja me dovela ovdje nije tek naivno vjerovanje u prazne riječi.

Vidjet ćemo se opet; kad se zaželimo tišine…