Dođe li to nekako s proljeća, ili zato što nije bilo zime..? Pa je zagrljaj koji ti pružam i kojim me noću čuvaš sve topliji, nudeći sigurnost u ono što već jesmo, te sve ono što hoćemo, možemo i nećemo (pristati) biti… Pomažeš li mi donijeti ispravne odluke, ili progledah sama kroz tamne sjene koje me pratiše tek stoga što se ponekad boje same koračati svijetom u koji se zaklinju?

Htjedoh priznati kako možda ne bih odoljela pokleknuti pred nevjericom u mogućnost koju osjećam kao kockicu koja sudbini nedostaje, kad to ne bi bila nevjerica u tvoje riječi (jesam, čula sam). A ne bih te mogla smatrati lažljivcem ni kad bi to zaželio.

Al' večeras svejedno ne uspijevam pobjeći toj sjeni koju otjerah odlučnije i grublje no ijednu prije, gazeći je teškim stopama svoje povrijeđenosti i razočaranja. I s malo inata. Čak ni ne priviđajući se žrtvom, ne želeći joj prizvati ni tračak (nepostojeće) savjesti, i oduzevši joj svo ordenje kojim si zaslijepih pogled. A sjena, sinoć, progovori…

Jednu rečenicu. Jedan redak. I nije to stvar hrabrosti. Ni želja za opravdanjem, ni za novim pričama lažnih naslova. Nije ni znatiželja, ni dosada. A definitivno nisu osjećaji. Ni nešto što čujem prvi put…

A tebe ne smijem pitati kako poredati natipkana slova.