Podsjeća me...
Ista nezaustavljiva ekipa, kao prošlog proljeća, istih mamurnih misli, pušačkog kašlja i teških kapaka... U istom drndavom autu, (najbolja?) prijateljica, njen dečko, i ja, sa skromnim budžetom i (oni) vremenski ograničeni, osvajamo nedovoljno promovirane, i baš zato, neodoljive kutke Lijepe naše...
'Što južnije, to tužnije', kažu. Iako s juga, složila bih se. Tužno, ili tek tiho... Američki engleski ne odjekuje jednako samosvjesno kao u zamamnim turističkim odredištima, sjevernije. A smiješak i 'dobar dan' lokalnog stanovništva još se uvijek čine iskrenima...
Baš kao i tamo, prošlog proljeća... Kad je ista nepokolebljiva ekipa krenula na put u nepoznato, poslom, usput, iz dosade, kako tko. Kad su se sva stara očekivanja, pod utjecajem neprospavane noći, teških kišnih kapi i preteških kapaka, moćne Neretve koja je prijetila svojom ledenom ljepotom, i blatne, neugledne Miljacke, svela tek na priželjkivanje duge noći u toplom krevetu, u kišovitom Sarajevu. Kad su sva stara očekivanja i priželjkivanja nestala s prvim šljapkavim koracima okupanom, neodoljivom Ferhadijom. Kao da smo se tek probudili, kao da sam se prvi put probudila...
Vozimo se, danas. Kratko su tu, i snene misli me ne sprječavaju da 'meljem'. Toliko toga nećemo uspjeti nadoknaditi... Ona me propituje, a ja sve ponovno proživljavam, prepričavajući detaljno, s prekobrojnim digresijama. Potpuno smo zamijenile uloge, otkada ne živimo zajedno. Osjećam njegov osjećaj suvišnosti, i nije me briga, osjećam(o) da mu idem(o) na živce, ali nije me briga... Neka bude svjestan da je bila moja, prije nego je postala njegova, i otišla na njegov sjever... Drag mi je, naravno, ali i on ima svoje sebičnosti. Odveo ju je...
Penjemo se strmim zidinama, on, naravno- nedostižni predvodnik, nas dvije- posljednjim snagama, razmjenjujući suosjećajne poglede... Trčimo bajkovitim arboretumom, i kažem joj da sam upravo odabrala najnoviju lokaciju za svoje vjenčanje, i da se, ovaj put, najvjerojatnije neću predomisliti... On plaši zlatne ribice u zdencu, dok ga neizdrživo želim gurnuti unutra...
Pijemo kavu, i odlučna sam otkotrljati i posljednje klupko lokalnih tračeva. On mi upada u riječ, i, mučno podižući razinu svoje tolerancije, čujem ga kako govori, važno mi se smiješeći: 'Slijedeći put... Idemo u Visoko'.
Vidim piramide, vidim minarete, vidim Ferhadiju, vidim nas u City pubu, kao prošlog proljeća...
Ti sjevernjaci (koji se vole zvati zapadnjacima)... Kvragu, uvijek me iznenade.