Puštam da traje, i nosim sa sobom… Ispred nas kava crna kao nekad, a s neudobnog kuhinjskog stolca prostrt prostran pogled na zelenu Istru. U pozadini Pretendersi glasni tek toliko da ne nadjačaju tišinu svijeta. Jer nas ne mogu.

Prvi si put u neizmjerno dugim satima posljednjih dana priuštih riječi slobodne i bez skrivenih samoglasnika. Jasne, bez spuštenog pogleda izgovorene. (I njen također nepokolebljiv.) Malo preglasne, možda. Prvi si put ne zvučim grešno i prokleto, dok zajedno prvi put razumijemo. Prvi put odobravamo, detaljima nadopunjujući i obostrano prepoznajući svaku, svakom novom sve prijezira vrjedniju (ne)realiziranu misao. Iz poznate patnje i nedostižne pravde izrasla obijest. Pa i ponos. Iz nezatajene želje…

Ljubomorno hvatamo rijetke, brze minute, jer nismo tu zbog tajni besanih noći. A ipak ih treba sačuvati cjelovite i vrijedne, i one što dolaze pokloniti se Pivu iz prvog reda mirne ostaviti u svijetu bitangi i princeza… U kojem se moj junak brižno javlja s pitanjem jesu li djevojčice zadovoljne… A one, zahvalne, naivno vjeruju da su rock zvijezde prinčevi dodiru (ne)dostižni, i u noćima poput te nesebično poklanjaju sebe, novootkriveno sretne, najpravijim ljubavima u koje se, uvjereno i uvjerljivo, zaklinju…


                                              ***

Bespomoćno šutim, vidiš. Slika i ton drugačiji od onih kakve očekivasmo. Od onih koje si u odabranim dijelovima dana poklanjamo… A tako sam se činila sretnom, kažeš. I jesam, bila, jesam… I ne moram ti izgovoriti svoj strah od novog života u kojem se iskreno smijem bez razloga, jer se ne mogu dugo kroz tvoje rešetke nadvirivati u trenutku koji ti dopušta baciti pogled… Postoji smijeh zvonkiji. A ja ionako neizmjerno uživam slušati tvoj glas dok učim najnoviji naglasak, i stavljam ga na (ne)poznate, mudre, drage riječi.

Spremljene rečenice zaglavljene u drhtaju; vidiš ga. Smiruješ čudotvornim dodirom, i obećaješ da ćeš prestati kad god poželim… Kad naslutim nedostižni svijet kao želju. A ja strah od nepoznatosti trenutka u kojem se moj naizgled lepršav al' siguran korak našim putem pretvara u grčevit stisak nepomične granice zaboravljam u kratkotrajnom dopuštenju da ti ostvarim svakodnevnu misao. Neodoljivu poput vlastite.

Možemo se pravdati iskrenošću, istina. Al' moje licemjerje ne poznaješ. Ni moja pravda nije tvoja. Ni borba, ni strah da će netko, na kraju, ipak, slaviti pobjedu. Pa reci da ne razumiješ zašto se pretplatih na suze… Čuvaj taj svijet, (svejedno) kažeš.

A ja šutim… Čuvam ga od tebe.