Pokušavam je danas vidjeti nekim drugim očima jer je moje ne poznaju. Baš kao ni ona mene na trenutke. A bijah uvjerena da joj nikad nisam bila sličnija. Nikad ni približno jednako uspješna, al naizgled važna. I, najviše od svega, bez prilike za prazan hod.

Kaže da nema smisla kad postane jedini smisao. I postaje dijete kakvo sam davno bila; neodgovorna i neumorna. A ja je prvi put gledam neodlučno i pomalo predugo, pa ponavljam istu jadikovku, staru i univerzalnu, jer su nam putevi jednako bezvrijedni, dok nas obje tješi (neizbježna) prolaznost.

Kad bacim pogled na živote nam unatrag, nismo često više živjele. Kao ispočetka, samo zamijenjenih uloga, sa svakim danom prepunim novih svjetova… Neobičnih i privlačnih, a opet nedovoljno željenih da bismo prisvojile jedan. Možda jer su nam želje vrijednosti a vrijednosti želje, a možda jer se u drugom jednostavno ne bismo snašle. Ohrabri se zvučati neskromno; ne možeš pobjeći odličnoj, a ipak pravednoj ocjeni; dokaži (si) da si i to sposobna naučiti… Načine ćemo već preboljeti.

Priznajem da sam umorna od puta, pogotovo sad kad se 'uskoro' iz par mjeseci pretvorilo u nekoliko, a skakanje uz 'Für immer Punk' zamjenili dosadni govori na nepoznatim jezicima… Kad najčarobnije obale ne poželiš vidjeti jer se oči nezaustavljivo sklapaju, a ni sna se više ne možeš sjetiti…

Samo se sjećam ponovljenih uspomena koje mi, rijetko al nezaboravno, vrate smijeh i vjeru da ću jednom voljeti dane k'o što volim trenutke…

...  Samo da skupim snagu da se pokrenem, 
kad budem blizu kraju da se okrenem, 
i miran, samo tebi sviram… I pjevam

Ne daj da zagrli te tuga…