Vjerujete li u zaljubljenost na prvi pogled? Je li moguće podrediti svaki svoj dan maštanju o osobi s kojom nikad nismo razmijenili ni riječ? Tek pokoji pogled?

Pokoji pogled ponekad preraste u bezbroj pogleda. Ponekad u bezbroj svakodnevnih pogleda. Ako pogled ponekad govori više od riječi, koliko i što onda ponekad govori bezbroj pogleda?

Ne mislim na pubertetsku zaljubljenost. Ne mislim na simpatiju. Ne mislim na požudu. Ne mislim na očaranost nekim. Mislim na stvarne i snažne osjećaje, koji su, naravno, vrlo, vrlo daleko od ljubavi, ali to ne znači da joj se ponekad ne mogu približiti.

Zaljubljenost ne mora biti neozbiljna, kakva se često čini. Možda neka emocionalna stanja nepravedno zovemo zaljubljenošću u nedostatku prikladnijeg izraza, možda je prevelik raspon između nje i beskrajne, bezuvjetne, vječne, nesebične i nepremostive ljubavi. Još uvijek želim naivno vjerovati da je ljubav takva, barem ona 'prava'. Možda je onda bezimeno emocionalno stanje 'neprava ljubav'?

Ja sam uvijek osjećala nepravu ljubav prema potpunim strancima. Objašnjavam to privlačnim utjecajem faktora nedostižnosti, tajanstvenosti, i intuicijom (a činjenicu da neki ljudi imaju snažnu intuiciju ne možemo zanijekati, zar ne?). Upoznavali smo se pogledima. Ponekad danima, ponekad mjesecima, ponekad godinama. Ponekad je vatra iz očiju sijevala, a intuicija je govorila da nije vrijedno njenog žara. A ponekad je plamen nesigurno tinjao pod naletima vjetra, ali je sunce održavalo njegovu toplinu. Ponekad bi se i takav plamen rasplamsao u nepravu ljubav. Poneka je takva ljubav pretvarala priče iz moje mašte u stvarnost (a svaka priča ima svoj kraj).

Doživjela sam jednu pravu ljubav. Započela je na 'moj' način. Završila je, nesretno. Nadam se i (naivno?) vjerujem da ću doživjeti i drugu, koja neće imati kraj. Znam da ću je prepoznati, na prvi pogled.