Uporno se želim opravdati. Svaka smislena rečenica koja mi padne na pamet čini se pretjerana, preoštra, preizravna... Preistinita? Pa se zamislim...

Čula sam ih i sama nekoliko, i zaboljele su. Nisam ih zaboravila, iako pokušavam. Ipak, ništa mi ne znače, jer se svatko ponekad umori od širokih osmjeha, bez obzira na to što ih onaj kome su upućeni u potpunosti zaslužuje. Svatko ima ljubavi upravo onoliko koliko može imati, a ne onoliko koliko bi, ili ne bi htio. Zato više od toga nisam očekivala, baš kao ni sada.

Naša je sreća što smo je jedno prema drugom osjećali jednako. Baš onoliko koliko jedno od drugog zaslužujemo. I to sam doživjela prvi put.

I baš zato nisam postavljala pitanja, da ne pokvarim. Bila su nepotrebna. Baš kao i odgovori, jer nisu ništa značili. Upravo kao što ni prešućena istina nama nije ništa značila, jer nije dovodila u pitanje izrečenu.

Baš kao ni sada, iako će netko pomisliti suprotno.