Najmanje kažem kad imam što reći. Jer tada obično kažem previše.

Filozofiranje, uspomene, neki paralelni svijet- tu se dobro snalazim. Stvarnost, ili barem sadašnjost, koliko ju god željela (konačno) početi živjeti., donekle su mi nepoznanica. Ne znam (kako) (prikladno) reagirati. Ne daj Bože- spontano.

Koliko god se prikazivala snažnom, zapravo se skrivam iza svojih riječi, priželjkujući djela, korake, a (pod)svjesno se nadajući da ih neću morati činiti. Čekam. Strpljenje je svakako moja vrlina. Čekam da korak prema meni bude napravljen, unaprijed osuđujući njegovog vlasnika, jer, odakle mu, zapravo, pravo, kako se samo usuđuje? Sebičan je, nije ga uopće briga za mene, ni za moju sreću. Žuri, a ja imam (toliko) vremena. Želi, i trudi se da ostvari svoje želje. Ponekad i moje. Ne shvaća da ja...

Volim... Čekati. Patiti pritom. Sanjati... Da će mi se svaka žrtva jednog (dalekog) dana (višestruko) vratiti. Da će mi se odati počast, nadomjestiti sva uzalud pružena ljubav, 'dati' savršena djeca, koja će nositi imena koja ću ja odabrati, a njemu će se svaki moj odabir sviđati više nego vlastiti. Da će mi se naplatiti svaka suza, a da nitko neće naslutiti da ja zapravo volim plakati. Da sam se ponekad smijala kad sam plakala, i plakala kad sam se smijala.

Čekam... Da dođe on, koji će prozreti moju malu glumu. Reći da sam divna osoba, ali loša glumica. Da zna da je sve bila pomno smišljena strategija, nastala iz umišljenog očaja. I da je sretan što me je dovela do njega. Da me je gledao kako dolazim, i cijeni svaki moj korak.

Ne bi li Sudbina trebala znati, ono što ja već odavno znam?