Nenamjerno, doveo ju je tu. Bio uz nju od prvog dana. Vodio ju je… Pokazivao put; pravi ili krivi, nije (bilo) bitno-ionako bi uvijek odabrala sama.

Često se slagala s njim, više nego s ikim koga je poznavala. A nije ga poznavala. Nije ga stvarno upoznala.

Trebala ga je. Da joj pruži potporu, da je potakne, da je pogura. Da utisne smisao svakoj njenoj riječi. Priči, misli, osjećaju…

Napustio ju je. Nikad nije shvatila zašto, unatoč besanim noćima u kojima se trudila logički razmišljati. A znala je da je (i) to pogrešno…

Znala je da je ipak tu, iako si više nije dopustila oslanjati se na njega; nije bio čvrst oslonac. Hodala je dalje sama, svakim danom sve sigurnija. Sigurna, dok je on siguran. Dok zna da je siguran; dok vidi njegove putove, misli, osjećaje… Dok ih uspoređuje sa svojima, i procjenjuje koliko su ispravan odabir; koliko vrijede, i kamo vode.

Sasvim slučajno, izgubila se… I dok tapka u mraku, pogledala je prema njegovoj svijeći koja je uvijek, barem, tinjala…

Ugasio ju je.