Razočarano me gledaš svojim tužnim očima, molećivo cviliš, i, sve sporije, mašeš repom... Znam da smo te učinili mazom, ali danas mi se tvoj pseći život čini beznačajnijim nego ikad. A ti, meni u inat, postupaš ljudski; uvrijeđeno odlaziš, jer znaš da me odlasci bole.

Neke su noći mračnije od ostalih, neki je mrak zloslutniji od drugog, neka je tišina strašnija od vriska. Potpuni mrak, iz nekih tužnijih vremena, ponovno na svim ulicama i svim mjestima, kojima se širi praznovjerje da (ni)je sasvim slučajan, bezopasan, besmislen.

Prepune mračne ulice pitaju za razloge, opravdano odbacujući svaki smisao... A pogledi nas vode u jedinom smjeru, prema jedinom svjetlu; gdje oni, koji ga prvi put ugledaju, zaplaču od straha, ne znajući da će se u upravo započetom životu zapravo bojati mraka...

Netko izgovara ofucanu rečenicu o neprekidnom krugu dolazaka i odlazaka, drugi su uvjereni da je bilo dovoljno mjesta za sve... Meni se samo čini da djeca biraju pogrešne datume za svoje rođendane; tuđe datume, jedine dane kad nam je dopušteno priznati da ih, unatoč neprozirnom mraku, još vidimo...