Rekao joj je da je čudna. Nije ju iznenadio, taj trenutak mogao je biti bilo koji. Znala je da će doći i da ga neće dugo čekati. Nije joj smetao taj atribut, tumačila ga je na svoj način, i pomalo smatrala komplimentom. Napokon, bila je to uobičajena i tipična primjedba, a on je bio tipičan muškarac.

Rekao joj je da je hladna. Nije bila. Ipak, znala je da su njene riječi često hladne, vjerojatno i njen glas. Davno je naučila glumiti, možda je čak oduvijek znala. Znala (ga) je i gledati ledenim pogledom, ali samo kad bi to zaslužio. A svojim tipičnim muškim primjedbama svakako jest.

Rekla mu je da joj treba vremena. Nije li to tipično ženski? Barem ponekad? Ako ju je želio toplu, zašto ju nije (strpljivo) čekao? Ako ju je želio?

Zar nije odmah vidio da je čudna? Mogao je reći i 'drugačija'? Nije bila sigurna je li takva bolja ili gora- u njegovim očima.

Zašto je još (uvijek) tu? Ako mu se ne sviđaju čudne djevojke, zašto ju ne pusti? Nit koja ih spaja pretanka je da se za nju uhvati, a samo je on dovoljno snažan da ju prekine.

Često je nije niti briga, ne voli ga dovoljno da bi ju mogao povrijediti, možda tek njen ego.

Njegov ego... Bila je (gotovo) sigurna da je to bit i svrha njihovog odnosa. Za njega tipičnog, za nju neobičnog. Drugačijeg. Davno se prestala čuditi. Ona se ničemu ne čudi. Ona ima razumijevanja za njegove tople riječi i osmjehe, jer je jednako dobar glumac.

Napokon, nema mu što zamjeriti. Oboje gotovo savršeno igraju svoje uloge u predstavi skrivenoj od publike. Pa i pred (malobrojnom) publikom. Kritike su odlične, predstava će se izvoditi do daljnjeg. Do zasićenja glumaca, do pojave boljih...