Nije se pitala zašto ga se baš danas sjetila. Bio mu je rođendan. I svake bi se godine na taj dan prisjetila trenutaka koje su dijelili, hrabro posežući za neodoljivim plodovima zabranjenih voćki. Inače, nikad nije mislila na svog prvog (pravog) dečka.

Nije ga više nimalo voljela. Kako bi i mogla, kad joj je nitima svoje ljubomore protkao  uspomene na zajedno provedene dane njezine zaigrane mladosti.

Kako je nekad tonula u zelenilo njegovih očiju, u zajedničke snove... S kakvim je povjerenjem i sigurnošću držala njegovu ruku dok su ih pratili i zavidni, i prezirni pogledi... S kakvim je uzbuđenjem iščekivala kraj subotnje večeri, kada će ostati sami... S kakvim mu je ponosom pisala pisma kad je otišao u vojsku (i danas joj ta uspomena izmami djetinji osmijeh dok joj lice oblijeva rumenilo).

Tada je počeo tražiti obećanja. Tada je počeo spominjati riječi poput 'čekati', 'moja', 'do kraja života'.

Kraj života?! Osjećala je da je njen život tek počeo, nije bila svjesna da će uopće imati kraj. Jedino čega je bila svjesna, bilo je da počinje doživljavati ono što je svake večeri gledala u filmovima. Toga je bilo puno. Pitala se hoće li joj jedan život uopće biti dovoljan.

A sad je tu bio on, koji je želio srušiti njezine snove o zagonetnim igrama u razuzdanim noćima, o buđenjima na nepoznatim obalama, prijateljstvima s dalekim zvijezdama, pokoravanju još neotkrivenog svijeta...

Neće mu dopustiti. Nije mu dopustila. Njene neočekivane riječi zujale su mu u ušima, njen ledeni pogled maglio mu je vlastiti vid. Nije čuo. Nije vidio. Nije želio čuti, ni vidjeti. Pa mu je zadala još i nenadan, težak udarac. Zaslužen, zaključila je. Pa zatim jedan nezaslužen.

Nisu se više nikada čuli. Rijetko se i vide. Uostalom, zašto bi željela vidjeti njegov duboki zeleni pogled, rastrgan između nje, i one koju je držao u naručju. Djevojčica je s beskrajnim povjerenjem hvatala njegove ruke dok je pravila prve, nesigurne korake. Baš kao nekad ona.