Nisam te dosad spomenula ni jednom riječju, i zamjerila bi mi da znaš. Da, takva si, i nećeš prešutjeti ni jednu misao. Nisam se još prestala pitati je li ti to vrlina. Ali, i ako nije, uzvraćaš jednako. Pa i ja tebi; svakom najskrivenijom. Svakom najsretnijom, i najbolnijom. Najplemenitijom i prezira najvrjednijom. O svijetu, sebi, i tebi. Jednako. I ja sam takva, s tobom.

Prestadoh se pitati volim li te, ipak. Zaboravih riječi, i suze, i čije su bile. Sjećam se ruku koje su me uvijek uhvatile kad bih izgubila ravnotežu. Sjećam se podmetanja tvog tla kad bi moje nestalo. Sjećam se zajedničkih proslava mojih pobjeda. Naših. I tvog nepopuštanja pri odluci da sama učinim ono što smatrah nemogućim. Da nisi bila surova, nikad ne bih… Ponosno stajala među nekolicinom koji će ti iskreno reći da te vole. Jer uzimaš bez pitanja, i daješ bez očekivanja. I jer uvijek mogu pitati. Reći, bilo što.

Mislim da si jedina koja se nije iznenadila. Čak ni naša Sarajka nije shvatila. Voljela bih vjerovati da se barem trudila… Ne zaboraviti ga. Tada, na našem kauču, vrijeme kad ga nećemo dijeliti, i putevi koji će nas odvesti daleko od beskonačnih pitanja o svijetu i sutra, bili su tek iluzija. A uvjerenost da se poznajemo do granice (ne)mogućnosti veća od sigurnosti u vječnost… Prijateljstva.

Moje te mijene uporno ne iznenađuju, i zavoliš svaku. I umjesto da vrijeme okrutno stane prije gotovo osam godišnjih doba koja se izmijeniše otkad dijelimo različite kauče, mi se i dalje slijedimo; kroz gradove. A jedan ne poznaješ…

Evo, i sad ti besramno kažem: ljubomorna sam. I vjerojatno ću te malo ali iskreno mrziti onog trenutka kad mu se približiš, i svih onih dana kad se budeš zaljubljivala. I dok mi uobičajeno dugo budeš pričala sve ono što znam. Al' ćeš i uobičajeno biti prva koja neće dopustiti da joj ostane nepoznat nijedan moj svijet. Opet bez pitanja uzet ćeš ga dio, i u srcu zapisati datum kad ćemo ih opet spojiti… Zajedno.